Niz incidenata u zabavnim parkovima širom Srbije, od pucanja ringišpila u Lazarevcu do povreda na zip lajnu u Novom Pazaru, razotkrio je ono što već svi znamo – sistem ne postoji. Bez zakonskog okvira, sigurnost posetilaca zavisi od dva faktora: savesti vlasnika i straha roditelja. Rezultat? Svaka vožnja na ringišpilu u Srbiji nije samo zabava – već i igra na sreću.
Beogradski luna park
Bezbednost po savesti: primer Beogradskog luna parka
Porodični posao Beogradskog luna parka traje već 101 godinu – više od veka tradicije i odgovornosti.
Saša Dragin, jedan od naslednika ove impresivne priče, vodi park sa pravilima koja u Srbiji deluju kao naučna fantastika: rigorozne procedure i bezbednost kao prioritet. Ono što bi svuda trebalo da bude pravilo, ovde je svetli izuzetak.
„Svako jutro, dva sata pre otvaranja, detaljno pregledamo sve sprave. Kada kupimo novu spravu, od fabrike dobijamo tačan plan održavanja. Bez obzira na to da li delovi izgledaju savršeno, menjamo ih prema propisanim intervalima. Ovakva praksa je osnova sigurnosti, ali nažalost, sistem trenutno ne garantuje da svi vlasnici postupaju na isti način“, objašnjava Dragin.
Za Dragina, korišćenje originalnih delova i strogo poštovanje uputstava proizvođača ključno je za sprečavanje nesreća. Ipak, kako sam kaže, ne zna kako drugi vlasnici pristupaju održavanju jer ne postoji organizovana kontrola na nivou cele industrije.
„Sreća je, nažalost, često faktor u izbegavanju nesreća, ali maksimalna posvećenost bezbednosti svakog posetioca u luna parku za mene je prioritet“, naglašava Dragin.
Zakonski vakuum i inspekcijski propusti
Dr Filip Mirić, naučni saradnik za pravne nauke, istakao je da trenutni zakonski okvir u Srbiji ne pruža dovoljne garancije bezbednosti. „Zakoni su fragmentirani, inspekcije površne i nedovoljno stručne. Bez jasno definisanih pravila i rigoroznih kontrola, sigurnost je previše prepuštena individualnoj odgovornosti vlasnika“, upozorava Mirić.
On dodaje da su lokalne inspekcije zadužene za izdavanje dozvola, ali nemaju tehničke kapacitete za detaljne preglede. To znači da vlasnici koji ne ulažu u bezbednost mogu proći bez sankcija, dok odgovorni poput Dragina sami preuzimaju sve mere opreza.
Roditelji kao prvi linija bezbednosti
Veliku odgovornost za bezbednost snose i roditelji. Saša Dragin primećuje da mnogi roditelji postaju nemarni kada su u pitanju vožnje dece na spravama.
„Dešava se da roditelji ostave malu decu, čak i dvogodišnjake, same u spravama poput autića za sudaranje. Oni se udalje ili prepuste detetu da se samo snađe, što je potpuno neprihvatljivo. Prisutnost roditelja ključna je za prevenciju nesreća i brzu reakciju ako do problema dođe“, kaže Dragin.
Dr Mirić dodaje da roditelji moraju biti oprezni ne samo prema stanju sprava, već i prema ponašanju dece. „Njihova odgovornost ne prestaje ulaskom deteta u zabavni park. Roditelji su prva linija odbrane kada je reč o sigurnosti dece“, naglašava.
Potrebne reforme: Šta dalje?
Povećanje bezbednosti u zabavnim parkovima zahteva promene koje, prema mišljenju dr Filipa Mirića i Saše Dragina, uključuju jasno definisana pravila i doslednu kontrolu. Obojica se slažu da je prvi korak uvođenje obaveznih godišnjih sertifikacija sprava, koje bi sprovodila nezavisna i stručna tela.
Pored toga, predlažu strožije inspekcije koje bi se fokusirale na tehničke aspekte i redovno praćenje stanja sprava. Inspekcije ne smeju biti sporadične niti formalne – njihova svrha je da obezbede najviši nivo bezbednosti za sve posetioce.
Takođe, ističu potrebu za centralizovanom bazom podataka u kojoj bi se beležila istorija svih inspekcija, popravki i sertifikata. Ovakav sistem bi obezbedio transparentnost i omogućio vlasnicima i inspektorima da efikasno prate stanje svake sprave u svakom parku.
Kako obojica naglašavaju, ove mere nisu pitanje luksuza, već osnovnog prava na sigurnost.
Saša Dragin naglašava da bi jedinstvena pravila koristila celoj industriji. „Obavezne kontrole i jedinstveni standardi osigurali bi sigurnost posetilaca i fer konkurenciju. Ovo nije pitanje profita, već osnovne odgovornosti prema posetiocima“, zaključuje Dragin.
Vreme za buđenje
Niz nesreća koje su potresle Srbiju više nisu statistika – one su jasna opomena. Bez zakona koji važe za sve, kontrole koje nisu formalnost i odgovornosti koja ne zavisi od dobre volje, sigurnost zabavnih parkova ostaće u rukama sreće.
Rešenje nije komplikovano: vlasnici moraju poštovati pravila, inspekcije moraju raditi svoj posao, a roditelji moraju birati pažljivo. Svako od ovih delova sistema ima svoju ulogu, ali samo zajedno mogu izgraditi ono što danas deluje kao daleki cilj – bezbedne zabavne parkove u kojima su rizici svedeni na minimum, a deca uživaju bez straha.