Ne, danas nije 2. april i danas nije Svetski dan osoba sa autizmom. Danas je 3. april. I da, baš danas pišemo o autizmu – svesno, namerno, jer teme koje se tiču ljudskih prava i dostojanstva ne poznaju kalendar. Ne potroše se za jedan dan, niti ih treba vaditi iz fioke samo kad treba obeležiti nešto plavim balonima. Zato i ova ilustracija – ne plava, već u bojama spektra, kao podsetnik na raznolikost, svakodnevicu i prisustvo koje traje duže od jednog dana.
Osobe iz spektra autizma i njihove porodice ne žive svoje živote od datuma do datuma. Njihova svakodnevica je stvarna, složena i često dodatno otežana – ne autizmom, već nerazumevanjem okoline, administrativnim lavirintima i suptilnim (a ponekad i otvorenim) oblicima isključivanja.
Uprkos naporima mnogih udruženja, stručnjaka i roditelja, institucionalna podrška u Srbiji i dalje je daleko od dovoljne. Zakoni postoje, ali praksa škripi. Mnoge porodice i dalje ostaju prepuštene same sebi, dok sistemska rešenja tapkaju u mestu, a prava ostaju slovo na papiru.
Posebno zabrinjava način na koji se o autizmu govori u javnosti. Neretko se koristi kao etiketa, kao uvreda, kao „zanimljiv izraz” koji treba da šokira ili provocira. Takvi ispadi nisu „lapsus“, nisu „slučajnost“, već simptom. Simptom društva koje još ne ume da prepozna snagu u onome što ne razume. I tu svi imamo odgovornost – pogotovo mediji, koji imaju moć da oblikuju narativ.
Zato, dok neki broje datume, mi biramo da brojimo odgovornost. Jer inkluzija ne počinje logom na plakatu. Počinje pitanjem: da li smo učinili dovoljno da svako dete ima podršku? Da li smo učinili dovoljno da roditelji ne odustaju od sistema? Da li smo učinili dovoljno da osobe iz spektra autizma budu ravnopravni učesnici?
Autizam ne traje jedan dan. Pa ne bi smela ni naša pažnja.